Djevojčica koja mi je vratila suze i osmjeh
Djevojčica koja mi je vratila suze i osmjeh Prijašnja objava Mojem Anđelu čuvaru Sljedeća objava Dječak s plavom kapom

Djevojčica koja mi je vratila suze i osmjeh

Djevojčica koja mi je vratila suze i osmjeh

U posveti jednoj Djevojčici koja je, između ostale djece koju smo upoznali na putovanju u Lurd, uspjela izmamila suze i beskrajni osmijeh, ne samo meni, nego i svima onima koji su bili umorni od vlastitih života i beskrajnih lutanja te su na tome putu zaboravili kako to izgledaju suze i smijeh zajedno. U početku sam mislio ispričati vam priču o njoj, a zapravo sam odlučio prenijeti vam priču o Djevojčici koja mi je vratila suze i osmjeh, koja me je vratila u život, onako kako sam je ja doživio:
„Znate, ja vam pjeviše ne govojim. Nije zato što se sjamim, iako ne volim punogovojiti pjed judima koje ne poznam, nego zato što se moj govoj baš često i ne jazumije. Ja vam pjičam puno, puno, da me nitko ne može zaustaviti, ali u sebi. Zato se često smijem jej kada sebi ispjičam neki vic od djagosti ne znam što bi pjije ili bi se smijala ili bi letjela, a da to još nisam naučila, ili bi jednostavno, jednostavno, ma već sam zabojavila što bih učinila. Ali za jazliku od mojega govoja smijeh svi čuju. Ispjva judima bude nejasno što to ja jadim, ali kasnije i sami pjomijene izgled svojega lica i navuku umjesto bjiga i muka mali osmjeh na svoje smjknuto lice.
Meni ponekad nije jasno zašto su djugi judi tako smjknuti jer ja stvajno nemam jazloga biti takva kao oni. Ja mogu biti samo ovakva ili onakva. Ovakva sam kada sam vesela, kad mi je jepo, kada si ispjičam dobaj vic, kada vidim da se netko djugi smije, kada me netko zagjli, podjagi po glavi ili mi kaže kako sam jepa, kada me mama počešja ili kada me bjaća i sestje izvedu u šetnju. Onda sam sjetna odavde do, do tamo. Onakva sam, joj to baš pjeviše i ne volim, onakva sam kada sam jednostavno tužna. Znam da sam tada sama sebi južna i da se ne volim vidjeti ni u ogledalu, a kamoli da me netko djugi vidi. Tada mi suze idu kao kad pada, pada kiša, a nos cuji, cuji da ga ne mogu zaustaviti.
Zato ne volim biti onakva jej mi dugo, dugo tjeba da smijim taj svoj nos, a on opet cuji i cuji. I onda se s njim bojim kao David s Golijatom. Znate onu pjiču, joj to mi je jedna od najdjaži koju mi je tata čitao dok sam bila još jako, jako mala. Tata bi mi jekao da je David bio mali, kao što sam ja nekada bila mala, a Golijat veliki kao što je moj tata veliki i snažan. Onda je tata jekao da je taj isti mali David, kao što sam ja bila mala, pobijedio velikoga Golijata, kao što je moj tata veliki. Meni je to bilo uvijek čudno, ali sada znam zašto mi više nije čudno jej sam i ja uvijek u igji pobijedila tatu Golijata.
Počela sam vam govojiti malo o sebi da pjeviše ne govojim naglas, nego malo više u sebi. Jednako tako mojam vam jeći da ja pjeviše ne volim ni hodati. Dobjo nije baš da ne volim, ali mogu tek napjaviti nekoliko kojaka kada me netko dobjo, dobjo djži. Ma, zapjavo ja se i ne kjećem tako puno jej nešto me od jođenja noge baš najboje ne služe, nekako idu svaka svojim putem kada bih ja žejeja da hodaju zajedno. Zato se onda ja kao mala pjinceza vozim u kolicima dok me bjaća i sestje vode u šetnju, ili me mama i tata vode u tjgovinu ili na sladoled.
Joj, kako ja volim jesti sladoled od čokolade i s još majo pjejeva od čokolade. Kada ga jedem onda tako uživam da se na kjaju sva pjetvojim u sladoled od čokolade. Hi, kako to bude smiješno! Joj! Hi, hi! Kako je to dobro za smijeh! He, he! O, o, o! Ra, ra, ra!
Onda se ja opet smijem i smije, a sladoled se majko otopi. Tik! Tak! Rrrr, ta!
Tako onda mi bude manje hladan u ustima. Ah! Joj! Ha, ha!
Onda bih ga mogla cijejoga pojesti, ali već mi bude dosta i onda mama moja čekati, čekati da se ja ismijem pa da me pjonađe ispod moje kose, objiše moje naočale i lice i kaže mi
„Kako je lijepa moja vesela Djevojčica!“
Joj! Kao ja onda budem sjetna! Joj! Tik, tak!
Onda vam se ja od djagosti istopim kao da sam od šećeja i za uzvjat zagjlim mamu tako snažno da ona ponekad počne plakati. A ja je gurlim, gurlim, gurlim sve dok ona ne pjestane plakati.
Znate, mojam vam jeći da meni je jako zanimljivo, ono kada mene vode u šetnju. Joj, ponovno ću da se smijem. Hi, hi! Ta, ra, ra!
Joj! Tada mi je smiješno kada oni kažu kako su se umojili od šetanja pa tjebaju da malo odmoje i da sjednu. Ha, ha, ha! Hm, ja se tada najviše nasmijem. Joj! Hi, hi! Tik, tak! Ha, ha!
Od djagosti počnem toliko se njihati u svojim kolicima da imam osjećaj da ću poletjeti dok se oni odmajaju na klupi. Tada imam osmijeh od jednoga do djugoga uha, a kosa mi se tako zaplete u naočale da me nitko ne može pjepoznati. Ma, dobjo sad, nije baš nitko, ali ja sebi tako kažem. Joj! Hi, hi! Tik, tak!
Kako sam vam ja puno danas govojila. Još malo pa ću biti umojna da ću sebi mojati ispjičati jedan vic kako bi se odmojila.
Reći ću vam još i to da ja jako, jako, ono jako da to bude puno jako volim pjevati. Joj, kako onda ja budem sjetna! Tra, la, la! Na, na, nnnnaa! O, o, ooo! Ra, ra, reee! Mmmm, mmmaa! Je, je, jeee! Kako je to dobjo!
Joj, mislim da onda budem sjetna više nego što sam sjetna kada jedem sladoled ili kada sebi ispjičam jedan vic. Tra, ra, la, la! Tada sam jako sjetna da sama sebi od radosti znam jeći: „Bjavo, Djevojčice, jako si dobjo pjevala!“ Kako je to dobjo! Joj! Tik, tak! Ra, ra, la, la, la! Bravo! Na, na, naaa!
Onda od djagosti tako snažno znam udajati svojim jukama sve dok one ne počnu same udajati jedna od djugu i gjomoglasno pjeskati. Tup, tup, tuuup! Klap! Klap! Tup! Tup! Klap! Ha, ha, ha! Tik, tak!
Ali, opet nisam uvijek tako baš puno, puno sjetna na svaku pjesmu, ali sam opet sjetna. Najviše se veselim kada pjevaju u cjkvi pjesmu: „Kjist jednom stade na žaju.“ Što ja tu pjesmu volim. Joj! Opet sam tako sjetna! Na, na, na! Tik, tak! Kada je čujem tako mi budedjago da bih se od jadosti sva istopila kao sladoled.
I sada sam opet sjetna što sam na jednoj misi čuja tu pjesmu. Ja sam tako pjevajada su svi ostaji ušutjeji i slušali kako ja pjevam. Kako je to bilo jepo! Joj! Baš mi se srce smiješilo! Pih! Joj! Baš je bilo super.
Onda je samo onaj čiko s gitajom svijao, a svi su ostali bili i sjetni i tužni. Nešto su pjakaji, a ja sam bila sjetna da sam pjevala sve da me čuju daleko, daleko. Joj! Tik, tak! Ne, na, na na! Tik, tak! Na kjaju pjesme sam opet sebi jekla: „Bjavo, Djevojčice, jako dobjo si pjevala!“ A onda su svi meni rekli: „Bjavo!“ Joj! Tako sam bila sjetna da sam zajedno s njima počela udarati jukama. Tup, tup, tuuup! Klap! Klap! Klap!
Eto, sada dosta sam vam govojila. Sad me malo ostavite da sama sebi ispjičam kako mi je moja pjesma supej i da se majo smijem i uživam u svojoj pjesmi koju najdjaže pjevam u sebi:

“Kjist jednom sade na žaaajuuu,
tjaaažeć juuude za vejika djeejaaa,
da jove sjjjca Božaaaskom ječjuuu.

Oooo, Božeee zaj si pozvao meeeneee,
tvoje uuusne moje jekoš imeee,
svoju jađu sada ostavjam žaju,
od sad iiiidem kamo sajes me ti…“

fra Zvonko Benković