Mojem Anđelu čuvaru

Mojem Anđelu čuvaru

U ljudskom životu postoje različiti trenutci koji se od ranoga djetinjstva urežu u pamćenje. Neke više, a neke malo manje pamtimo i prizivamo u sjećanje. Osobito se rado sjetimo kratkih pjesmica, brojalica i molitvica koje smo naučili od bake, djeda, oca, majke, braće ili sestara. Na poseban način osjećamo nekakvu bliskost s našom molitvicom Anđelu Čuvaru koju gotovo svakodnevno molimo.

U jednom razgovoru u staračkom domu osamdesetogodišnja starica ispričala mi je svoju priču kako se ona svaki dan moli svome Anđelu Čuvaru još od svoje četvrte godine. Rekla mi je:

„E, dijete moje! Znam da ćeš mi reći da je to davno bilo, ali ja se danas više sjećam toga vremena koje je davno bilo, nego ovoga danas. Ne zato što mi je ovo vrijeme ružno i teško, niti zato što sam već odavno ostala sama na životu i sve sam već svoje poslala na onu stranu rijeke, niti zato što nikoga više ne mogu zvati svojim dragim, milim, bliskim osim uspomena od kojih živim. Bilo mi je lijepo u životu, iako me baš nije mazio niti poštedio ni u jednom trenutku mojega života.

Ja sam se rodila između dva velika rata. Majka me je donijela na svijet kao osmo dijete i nedugo iza poroda zajedno s mojim bratom blizancem je umrla. Baka mi je rekla da je mama bila jako slaba i da se nije mogla oporavit, a da je brat otišao s njom kako ona ne bi bila sama na nebu.

Nekoliko mjeseci iza toga otac se oženio s pomajkom, a zatim je ubrzo s njom otišao daleko ostavivši nas baki, ujaku i ujni. Sve što sam znala u životu naučila sam od svoje bake. Ona nas je prihvatila, isto kao ujak i ujna jer oni nisu imali svoju djecu. Baka me je zapravo održala na životu jer sam bila puno bolešljiva i da nije bilo nje brzo bi se pridružila mami i bratu. Od nje i ujne naučila sam sve, kao i moje tri sestre, a braća su se priklonila ujaku.

Kako su kod nas, dok smo bili djeca, noći puno duže trajale, a petroleja nije bilo dovoljno da bi svjetiljka bila upaljena cijelu noć, mi djeca bismo se kao pilići ušuškali u dugoj postelji i gledali u otvoreno ognjište dok su baka i ujna prele. Nakon nekoga vremena baka bi počela govoriti kako je to bilo u njezino vrijeme, kako su zime bile još veće, a snjegovi tako veliki da bi cijelu kuću zatrpali. Ponekad bi nam govorila priče o vilama i njihovome kolu; o momcima koji su pamet izgubili zato što su zaspali pod lipom; o Anti i njegovoj Mari koji su u ljeto zaspali na platonu punom sijena, a momci kada su se vraćali s divana izgurali su platon u obližnju baru. Kada se Anto u pola noći probudio ugledao je zvijezde gore zvijezde dolje. Ništa mu nije bilo jasno. Mislio je da je umor. Probudivši svoju ženu Maru rekao: „Ja i Mara u po raja. Zvizde gore zvizde dole!“

Nakon takvih priča rekla bi nekom od nas da započne večernju molitvu, a prije spavanja bi zajedno izmolili molitvu Anđelu Čuvaru moj. Kako sam ja bila najmanja u kući uvijek mi nešto nije bilo dovoljno jasno pa sam jedne večeri pitala baku: „A tko je taj moj Anđeo Čuvar?“ Druge su me sestre udarale nogama i rukama ispod pokrivača, u znak da to pitanje nisam trebala postaviti, ali ja sam opet ponovila: „Bako, hoćeš ti meni jednom reći tko je taj moj Anđeo Čuvar kome se ja trebam svaku noć moliti?“ Baka je podigla svoj teški pogled, a svjetlo s ognjišta obasjalo je njezino izbrazdano lice na kome smo vidjeli kako su suzne bore friško orošene, a njezine oči svjetlucaju. Rekla je: „Ćeri mila, svakom od nas kada se rodi Bog podari po jednoga Anđela Čuvara. On nas prati kroz cijeli naš život i pomaže nam u svim našim nevoljama. Budući da su vaši Anđeli Čuvari maleni, kao što ste vi mali, pa često zaboravite što sam vam ja rekla da ne smijete, onda ih svaku večer treba podsjećati da vas ne zaboravi čuvati i kroz cijelu noć dok spavate, ali i sutra cijeli dan dok radite, igrate se i živite.“

Ja sam samo klimala glavom, ali mi opet ništa nije bilo jasno. Onda sam opet pitala: „A što je s našim bratom koji je gore u nebu? Jel i on ima svojega Anđela Čuvara?“ U, to je već bilo previše za večeras. Sestre su se tiho podvukle pod pokrivač, a ja sam čekala bakin odgovor. Ona je polako ustala sa svojega tronošca, spustila svoju preslicu i prišla postelji. Pomilovala me je po kosi, poljubila u ćelo i rekla: „Draga moja tvoj brat nema svojega Anđela Čuvara jer je on tvoj Anđeo Čuvar.“

Baka mi je na koncu rekla kako ni dan danas nije prestala moliti, iako je već odavno prešla osamdesetu, a uz to kaže kako zna da je njezin Anđeo Čuvar nikada nije ostavio samu. Imala je mnogo prijatelja koji su ulazili i izlazili iz njezinoga života, mnoštvo školskih, radnih i dugih kolega koji bi se s vremenom razišli svatko na svoju stranu zaboravivši na sve zajedničke trenutke, na radost koje su proživjeli zajedno, pa i njezini najdraži odlazili su svatko svojim putem, a njezin brat Anđeo Čuvar još uvijek je uz nju i ima isto godina kao i ona. Govorila je da joj je bilo u životu i lijepo i teško, neki trenutci su joj još i danas bolni. Ali nikada, unatoč teškoćama, patnji i osamljenosti, nije zaboravila izmoliti molitvu:

Anđelu Čuvaru moj,
molim te uz mene stoj.
Čuvaj me dok spavam.
Ništa da ne sanjam.
i da budemo dobra djeca
Amen.

Znam da je on uvijek uz mene i da me prati ma gdje god krenula.
fra Zvonko Benković