Dječak s plavom kapom

Dječak s plavom kapom

Poštovani prijatelji, prije svega želim vam svima: „Dobar dan!“ Ja potiho govorim pa ćete morati dobro napregnuti svoje uši. Htio sam to mnogima poželjeti od samoga jutra, ali nisam imao priliku za to. Iako sam od jutros bio, za promjenu, jako brz, ipak ste mi mnogi umakli iz vidokruga. Sada ste mi dali riječ, iako je već pet sati popodne, ali još uvijek ima dovoljno vremena da vam dan bude dobar. Zato vam na početku želim: „Doba dan!“
Za one koji me nisu upoznali ja sam Dječak s plavom kapom. Sigurno ćete se pitati zašto nosim baš plavu kapu zašto to nije neka crvena, žuta, zelena ili bijela. E, ja upravo nosim plavu kapu jer takve su boje moje oči, a budući da mi je glava često pognuta ja želim da ljudi primijete plavu boju jer možda će se upitati: „A što se to krije ispod te plave kape?“ Možda će netko poželjeti vidjeti kako izgleda moje lice, kakav je moj osmjeh ili jednostavno možda će se netko htjeti ogledati u mojim svjetlucavim nebeskim očima samo zato što su primijetili moju plavu kapu. Netko mi je jednom rekao da su moje plave oči poput očiju anđela. Ja nisam upoznao u stvarnosti anđele, ali sam na nekim slikama vidio da su njihove oči uvijek širom otvorene, da one često svjetlucaju od radosti i da su čiste ko suza. Anđele još nisam vidio, ali prema toj priči vjerujem da se u mojim očima odražava dio neba na zemlji, dio nade da će sutra biti bolje, ako je danas bio težak dan.
Mene lako možete prepoznati u masi, mada mnogi to svjesno izbjegavaju. Unatoč činjenici da imam malo više problema s hodom i rukama, koje me baš previše i ne slušaju, ja izuzetno dobro opažam prostor i pamtim ljude s kojima sam se barem jednom porazgovarao u životu. Uz to dobro osjećam otkucaj ljudskoga srca, strahove koji vas muče i uvijek imam vremena na pretek za one koji ga žele sa mnom podijeliti. Mene je Bog stvorio kao nesavršenu svoju sliku, možda zato što mu je taj dan ponestalo materijala, ali mi je zato darovao srce koje osjeća sve ljudske nedostatke i oči koje vraćaju osmjeh na umorna ljudska lica.
Svima vama najprije želim zahvaliti na dragocjenim minutama vašega života koje ste izdvojili kako biste me poslušali. Hvala vam što ste dopustili da ja i moji prijatelji postanemo dio vašega velikoga svijeta. Znate, mi vam se divimo što ste u vašim velikim životima pronašli vremena za nas s margine društva. Nemojte se ni najmanje čuditi što vam to kaže Dječak s plavom kapom na glavi kojemu je tek četrnaest i pol godina. Iako nisam godinama toliko velik i iskusan kao vi, ali znajte da ja svaki dan živim svoj maleni život boreći se za svoje mjesto pod suncem. Pomalo sam žalostan što moji najbliži to ponekad ne razumiju, iako se svim snagama trude da budu fini prema meni. Malo su zaboravili da ja više baš i nisam toliko mali i da mene stvari i nove igračke ne čine baš toliko sretnim. Ja odavno brojim dane samo po trenutcima provedenim u razgovoru s drugima. Ako bih prema toj definiciji izračunao svoj život onda bi to izgledalo ovako. Od mojih četrnaest i pol godina života ako oduzmem vrijeme provedeno kući, do moje desete godine, jer sam tada došao u dom, od tada sam živio nešto više od godine i sedam mjeseci. Ostalo vrijeme bio sam sam, čekao i svojim velikim očima uporno pokušavao uhvatiti nečiji poglede. Kada sam shvatio da ljudi ne mogu lako zamijetiti moj pogled, jer uglavnom mi je glava pognuta i gledam više u pod, onda sam počeo nositi moju plavu kapu.
Svjestan sam da time nisam ništa puno promijenio, ali ipak od tada živim svaki darovani trenutak vremena. Ovi dani provedeni s vama znatno će ubrzati moj brojčanik života jer ste mi ovih dana poklonili toliko svojega vremena, koje pomnoženo s mojim vremenom popunjava više od pola mjeseca provedena u razgovoru s ljudima.
Ali da se vratim na priču koju sam vam htio danas ispričati. Ja sam vam na početku svojega života bio blagoslovljeno i darovano dijete mojim roditeljima. Dobili su me u svojim kasnim tridesetim godinama i bili su jako sretni. Ja sam im došao kao bingo na lutriji. Dugo su me nosili na svojim rukama, a budući da se nisam razvijao kao druga djeca to je potrajalo duže nego u ostale djece. S vremenom su postali umorni i iscrpljeni sve dok se nisu polagano okrenuli svojim vlastitim životima, a mene poslali u dom. Zaokupljeni svojim životima postepeno su zaboravljali da sam ja nastao kao dio njihovoga zajedničkoga života. Od kako sam krenuo u školu dom je postao moja stvarnost. Kuću sam zamijenio domom, a ubrzo moja obitelj počela je zaboravljati na mene. I kada, ponekad, dođem kući iz doma tamo me brzo zaborave. Svi negdje žure, a mama nema nikada vremena za mene. Ja je svakim danom sve više razumijem, ali jednako tako neprestano očekujem da joj postanem vredniji od kave s prijateljicama, od nove frizure i bezbrojnih sati provedenih u frizerskome salonu, od novoga namještaja u dnevnome boravku, odjeće i brojnih modni detalja. Nažalost ona nema vremena, a tata i onako previše radi. Zato vam se divim jer vi niste plaćeni za ono što činite, jer mi nismo ni vaša braća ni sestre, niti ste nam vi roditelji ni rodbina, ali tako vas je puno koji želite slušati naše priče, gledati kako pravimo naše nespretne korake, kako uspješno pokušavamo držati viljušku dok nam vi režete hranu na sitne komadiće, kako se svim silama borimo da s obje ruke ispijemo do pola punu čašu omiljene cedevite.
Oprostite što vam to govorim u vrijeme pred večeru, svjestan sam da bi vam to teško moglo pasti na želudac, ali vi ste mi dali neponovljivu priliku da govorim pred toliko ljudi. 2Možda će vas to potresti, ali se nadam da će vam jednako tako pomoći da prepoznate koliko ima ljubavi u vašim srcima kada ste spremni brinuti se za nas zaboravljene. Bez obzira kako vaši životi bili teški ja i moji prijatelji pročitali smo da u vama ima toliko ljubavi koja se bespridržajno daruje nama, bez očekivanja da ćete dobiti ikakav dar i zahvalu, ali vjerujem da će ona otkupiti sve vaše patnje i teške trenutke, a da će poput sunca postepeno isušiti sve suze koje su se nakupile u vašoj duši.
Možda vam ne možemo previše uzvratiti, ali ovom prilikom bih vam želio, zajedno s mojim prijateljima, pružiti ruke prijateljstva. Želio bih vas zagrliti svojim nespretnim rukama i pokazati kako taj isti zagrljaj može istopiti sve naslage na vašim srcima da ponovno otkrijete ljepotu orošenih zjenica, beskrajnu zahvalnost koju vam mnogi moji prijatelji ne mogu izreći, a ujedno da prepoznate svoje lice, lice anđela u našim očima. Ja stvarno ne znam kako izgledaju pravi anđeli, ali ja ih zamišljam da imaju ljudsko lice i srce poput vašega kroz koje, unatoč patnji i problemima, progovaram samo ljubav.
Hvala vam na pažnji i darovanome vremenu. Želim vam dobar ostatak dana.

fra Zvonko Benković