Anđeo u roza kaputu
Anđeo u roza kaputu Prijašnja objava Dječak s plavom kapom Sljedeća objava Prijateljeva prisutnost

Anđeo u roza kaputu

Anđeo u roza kaputu

Petogodišnja djevojčica sanjala je o danu kada će susresti Boga. Iz njezine perspektive činilo se to normalnim i svakodnevnim kao da govori o želji za novom barbi kućom ili pomoćnim osobljem u njezinome dvorcu lutaka. Danima je planirala svoje putovanje i zato je nekoliko zadnjih tjedana skupljala potrebnu hranu, ali potiho i skrivećki da je nitko ne primijeti. U svome tajno skladištu, u maminome ormaru iza velikoga reda zimskih vesti, skupila je četiri voćna soka, dva čokoladna mlijeka, nekoliko suhih bakinih kolačića, gumene bombone, smoki i desetak lizalica.
Nakon što je procijenila da je skupila dovoljno stvari za put odlučila je da će u svoju avanturu krenuti u srijedu oko jedan sat. Srijeda nije tek slučajno odabran dan. Prošlih tjedana Djevojčica je promatrala kako se baka ponaša u koji dan i zaključila je da u bakinom tjednom ritmu to je najbolji dan i vrijeme za pomicanje granica tolerancije. Prema njezinoj procjeni srijeda je sredina tjedna. Nakon pauze i velikoga odmora od čuvanja unuke baka se u srijedu ponovno navikne na njezine pokrete, želje i male mušice koje često zasmetaju u komunikaciji između njih dviju. Beskrajna ljubav, koju gaje jedna prema drugoj, iskazuje se u srijedu do podne. U vrijeme jutarnje kave unuka se počne planski umiljavati oko bake. (Važna napomena Vama koji čitate, a poznajete moju baku: Nemojte to ni slučajno kazati baki jer ništa više od mojih novih planova!) Baka joj za uzvrat tolike nježnosti uvijek dopuštala da uradi nešto što joj ne bi dopustila u druge dane u tjednu i to u vrijeme njezine omiljene televizijske serije u podne.
Dok je baka bezbrižno uživala u svojoj seriji Djevojčica se iskrala iz kuće i krenula u susret Bogu. Obukla je svoju najljepšu roza jaknu, nove gumene čizme s tri šarena ljubičasto-bijela cvjetića, na glavu je stavila svoj novi šešir, a na leđa omiljeni barbi ruksak pun hrane. Znala je da će morati dugo putovati dok ne dođe do Boga, a možda će i on biti gladan nakon što budu dugo, dugo razgovarali o svemu.
Nakon što je prošla niz svoju ulicu i uputila se prema glavnoj, koja vodi prema mjesnom igralištu. Na klupi ispred jedne kuće ugledala je staricu kako sama sjedi s štapom u ruci. Čim ju je ugledala kako sjedi osjetila je neku želju da se i sama malo odmori, budući da je prošla jedan veliki dio svoga pomno isplaniranoga puta. Došavši do starice odmah joj je sinula ideja da bi mogla malo Anđeo u roza kaputu – Zvonko Benkovićsjesti kod nje, da popije jedno čokoladno mlijeko, koje će joj povratiti snagu u noge, kako bi odmorna mogla nastaviti svoje putovanje. Uljudno je pozdravila staricu, kako to dolikuje dobrim djevojčicama, kako je govorila njezina baka.
„Dobar dan!“ – uzviknula je Djevojčica.
Onako polu snena i u svojim mislima starica je uzvratila klimanjem glave, kao da je rekla „Dobar dan djevojčice!“
„Mogu li malo sjesti do Vas da se malo odmorim?“ – rekla je Djevojčica. Ne dobivši željeni odgovor: „Možeš slobodno.“ Djevojčica je sjela, kao da se to podrazumijevalo.
Otvorila je svoj ruksak i počela piti čokoladno mlijeko. Nakon nekog vremena zapazila je kako ju starica brižno promatra. Na neki nutarnji poticaj Djevojčica je izvadila drugo čokoladno mlijeko i dala ga starici. Ona ga je zahvalno primila i nasmiješivši se Djevojčici počela piti darovano čokoladno mlijeko. Kao da je u tome pogledu bilo nešto očaravajuće. Njezino lice i blistavi sjaj potaknuli su Djevojčicu da ga želi još jednom vidjeti. Nedugo zatim otvorivši vrećicu s bakinim kolačima uzela je sebi jedan i dala je starici jedan.
Starica joj je ponovno zahvalila još jednim beskrajnim blistavim pogledom i velikim smiješkom na njezinome naboranome licu. Djevojčica je bila izvan sebe od dragosti. Nakon nekoga vremena Djevojčica je počela vaditi i ostale stvari koje je spremila u svoj barbi ruksak. Sjedile su tako dugo, dugo sve dok se nije počeo spuštati mrak.
Djevojčica je osjetila umor i želju da se vrati kući. Ustala je s klupe, pokupila ostatke od hrane u svoj ruksak i krenula kući. Nakon nekoliko koraka brzo se vratila natrag, zagrlila staricu i snažno poljubila u oba obraza. Starica joj je poklonila veliki smiješak s puno, puno suza u njezinim, ko more njezinim blistavim, očima.
Kada se Djevojčica vratila svojoj kući umjesto bake dočekala je njezina mama, koja se u međuvremenu vratila s posla kući. Kako mama nije znala razlog Djevojčičine radosti na licu upitala je:
„Draga moja, možeš li mi reći što si danas radili pa blistaš od radosti?“
„Išla sam na veliko putovanje. Htjela sam se susresti s Bogom, ali sam ga pronašla u beskrajnom smiješku starice koja je sjedila na klupi tri kuće prije igrališta.“ – u jednom dahu izgovorila je Djevojčica.
Na brzinu je ispričala mami sve što je danima planirala kao svoju veliku ekspediciju. Ona ju je samo brižno gledala, a zatim podigla u naručje i čvrsto zagrlila. Djevojčica je još rekla mami:
„Znaš, mama, baka me nije uopće primijetila da sam otišla od kuće, a ja sam imala osjećaj kao da sam danas susrela Boga ili je On jednostavno bio s nama dvjema čitavo popodne na klupi. Znaš pile smo čokoladno mlijeko s Bogom.“ (Mamina napomena da Djevojčica ne zna: Baka je odmah izašla iz kuće nakon što se Djevojčica uputila u svoju potragu. Dok je Djevojčica sjedila s bakom Mandom na klupi baka je bila kod svoje sestre, koja živi preko puta, i dugo promatrala njihov razgovor. Djeca ne smiju nikada ići sama od kuće, bez obzira koliko poznavali svoju ulicu i mjesto.)
Dok je djevojčica pričala svoju priču starica se povukla u svoju kuću. Iza večere ju je nazvala kćerka iz Njemačke i upitala za njezino zdravlje. U razgovoru s majkom osjetila je osobitu radost i onda ju je upitala:
„Mama, nešto si mi danas osobito sretna. Baš mi je drago čuti tvoj glas. Jesi li danas nešto posebno doživjela pa sreća kao da izvire iz tvoje nutrine?“
Starica je odgovorila: „I danas sam sjedila cijelo popodne ispred naše kuće na klupi. Čekala sam da netko prođe, da nekoga vidim, kada mi rijetko ko dolazi u posjetu. Vas imam puno, ali svi ste negdje daleko u svijetu, a moj stari odavno je otišao kod svetoga Pere. Ali danas sam imala neobičan susret. Sjedila sam na klupi i molila se Bogu. Onda je naišao jedan mali božji Anđeo u roza kaputu i s njim sam pila čokoladno mlijeko. Kada je krenula kući čvrsto me zagrlila i poljubila u oba obraza.“
fra Zvonko Benković